*Tekst originalno pisan za portal supermame.hr* Bila je nedjelja ujutro. Peđa i Korana još su spavali dok nam je sunce polako ulazilo u sobu. Pogledala sam na sat koji je pokazivao 9. I tada mi je prošla misao kroz glavu da bi danas mogao biti taj dan. Ne znam zašto, nije bilo nekog posebnog razloga. Beba se micala i trbuh mi je bio malo drukčije napet nego inače, ali ništa drugo nisam osjećala. Još. Kada se ostatak moje ekipe probudio, inzistirala sam da odemo na rijeku. Htjela sam provesti s njima ovo vrijeme zbog tog osjećaja da nam je ovo možda zadnje prijepodne u troje. Poslušali su me. Otišli smo na Mrežnicu, na mjesto gdje smo znali da neće biti nikoga. Korana je trčala, pronalazila štapove pa su ona i tata „pecali“, bacali smo kamenčiće i na kraju samo sjedili uz rijeku i promatrali ju. Mijenjala se pred nama. Na trenutke je reflektirala sunčev sjaj, zatim bi postala tamno zelena, a u nekim trenucima i savršeno tirkizna. Tada sam osjetila trud. Zanimljivo je to, jer s Koranom uopće nisam osjećala trudove. Barem ne ovakve lagane. Kad su počeli, počeli su dosta snažno. A sada je to bilo nešto lagano, poput […]