Prije točno dva mjeseca došao je na svijet, svega par dana prije termina, jedan mali dječak težak 3,640 rođen na carski rez. Sve se desilo nekako spontano iako smo svaki čas očekivali taj trenutak, ja nisam imala osjećaj da će još brzo, ali počelo je. Oko 22 sata mi je pukao vodenjak i pošto trudove još nisam dobila pričekala sam malo jer nisam bila sigurna da je to to ( prva trudnoća – u ništa nisam bila sigurna iako sam puno čitala i pripremala se ). Nakon nekih sat vremena sam rekla mami, koja je bila kod nas da bude tu kroz babinje, jer živimo sami u Njemačkoj daleko od obitelji. Muž je već spavao, ja sam se otišla istuširati i spremiti sve sitnice koje su još ostale, zatim se uvukla u krevet i zaspala čekajući da krenu trudovi. Krenuli su oko 3 jako lagani, tako da sam nastavila spavati. Malo jači su se desili oko 7, probudila sam muža da mu kažem i nakon toga smo išli pit kavu, nisam htjela odmah u bolnicu, imala sam taj neki film u svojoj glavi kako to sve treba izgledati, ali na kraju naravno ništa nije bilo kako sam zamislila. Nakon par sati trudova nisam se više osjećala sigurno kod kuće, osjetila sam neki nemir i odlučila sam poći u bolnicu. Po dolasku nakon što sam rekla da mi je vodenjak pukao, a trudovi su počeli par sati poslije, spojili su me na ctg i dali mi antibiotike. Sestre i cijelo osoblje su toliko bili divni da sam se ja odmah osjećala sigurno i u dobrim rukama, nekako nisam niti u jednom trenutku razmišljala da nešto može krenuti krivo. Nakon pregleda su mi rekli da se nisam još počela otvarati i inducirali me gelom. Nakon nekog vremena su počeli trudovi koji su trajali sveukupno 48 sati između kojih sam inducirana gelom još dva puta. Trudovi su bili sve jači i jači, nepravilni, u par navrata toliko jaki i redali su se jadan za drugim bez pauze. Epiduralnu nisam dobila jer su mi rekli da moram biti otvorena minimalno 4 centimetra da mi je daju. Par puta sam dobila analgetike koji bi mi na par sati ublažili bolove. Svakih par sati sam išla na ctg i pregled i nakon svakog se vraćala s nadom da će sljedeći put biti zadnji da me vraćaju ponovno u sobu. Tek nakon nekih 30ak sati bila sam otvorena 2 centimetra i tad su nazvali moga muža da dođe ( zbog korone nije smio biti stalno sa mnom) i smjestili su nas u sobu za latentnu fazu poroda. Zajedno smo proveli noć i tad mi je bilo divno jer je on mogao sa mnom prolaziti kroz trudove i pomagalo mi je i davalo mi snagu samo što je tu uz mene, nije trebao ništa ni raditi ni reci samo biti tu. U Njemačkoj nesreću nije nigdje i kroz cijelo vrijeme dok traje pandemija zabranjeno prisustvo partnera na porodu, i jako mi je žao kad čujem da je to kod nas u skoro svim porodilištima nemoguće. Jako puno znači da imaš nekoga bliskog u tom trenutku kraj sebe..
Ujutro sam išla na pregled, nakon kojega sam morala na hitni carski rez, jer se nisam otvorila više od dva centimetra, beba je bila okrenuta licem prema trbuhu i plodna voda se već počela inficirati. Prošlo je točno 48 sati od prve indukcije ja sam u tome trenutku bila toliko iscrpljena, ali sretna jer ću napokon upoznati svoje malo čudo koje smo toliko dugo čekali. Brzo su me pripremili i u vrlo kratkom roku sam se našla pred vratima operacijske sale, ispred kojih sam čekajući odradila još par trudova. Kad smo napokon ušli tamo je bio cijeli tim liječnika i sestara , bila sam jako zbunjena, to je ujedno bila i moja prva operacija, ali sam se uspjela fokusirati samo na to da ću ubrzo upoznati svoj cijeli svijet. Cijelo vrijeme je uz mene bila jedna divna babica koja me nije niti u jednom trenutku napustila, bodrila me je, pričala je sa mnom, mazila me je i hrabrila, imala je tako jedan neopisivo umirujući pogled i u trenutku davanja anestezije me je tako duboko gledala u oci da nisam ništa osjetila. Neizmjerno sam joj zahvalna na tome. Nakon anestezije su pustili mog muža unutra i o da je polako sve krenulo. Anesteziolog mi je govorio što se u kojem trenutku događa, svi su nekako unutra bili jako opušteni i veseli da nisam niti u jednom trenutku pomislila da nešto može poći po zlu, na sreću i nije. Sve je prošlo u najboljem redu i ja sam za par trenutaka imala svoga sina u rukama. Cim sam čula plač preplavili su me neki neopisivi osjećaji. Kratko su mi ga pokazali i odveli na kontrolu na kojoj je bio i moj muž. U roku 10ak min su ga donijeli i dok su doktori završavali sa šivanjem on je bio uz nas. Nakon što je sve bilo gotovo imali smo dva divna zlatna sata, kontakt koža na kožu i uspostava dojenja, bilo je neopisivo. Nisam bas vjerovala pričama da zaboraviš sve u tom trenutku kad ugledaš svoje dijete, ali sad i ja znam taj neopisivi osjećaj . Ja nisam zaboravila svoj porod ni ništa što se dešavalo, ali da me netko pita bi li ponovila sve opet, bez razmišljanja bi rekla da. Iako to nije bio porod ni približan onome kakvog sam ga zamišljala, u trenutku kad su mi rekli da idem na carski rez mi ništa drugo nije bilo bitnije od toga da ću ubrzo držati svog sina u naručju. Unatoč tomu što sam doživjela sve suprotno onome čemu sam se nadala i na što sam se pripremala , na kraju je to bio divan porod uz divne sestre i doktore i muža koji je mogao biti uz mene tijekom poroda i na tome sam jako zahvalna i sretna.
Marija
