Tekst pisan za supermame.hr 2019. Sjećam se tog dana, odnosno noći. Budim se i sve mi je mutno, vidim samo muljave obrise oko sebe, čujem glasove, pištanje nekih strojeva oko mene. Osjećam skoro pa nezamjetnu bol infuzije u svojoj ruci i tupu bol u trbuhu koja kao da mi šapuće i upozorava “bit će puno gore, pripremi se”. Zatvaram i otvaram oči sto puta, stišćem ih onako čvrsto u nadi da će mi se vid izoštriti…kraj sebe primjećujem djevojku u bolničkom krevetu s nekakvim aparatom na prsima i cjevčicom u nosu…jako teško diše. Neki stroj pišti stalno, nesnosno, meni su usta suha i jako sam žedna. Sjećam se da sam na trenutak pomislila da sam umrla i da sam završila u paklu. Tek kasnije kada mi se vid izoštrio, kada je mama već bila kraj mene i držala me za ruku, shvatila sam da nisam daleko od istine. Možda nisam mrtva, ali sam opet u bolnici, što je meni vrsta osobnog pakla. Kad su me prebacili sa intenzivne njege u sobu…poznatu sobu, jer sam blizu tamo ležala i par mjeseci prije toga, anestezija je počela popuštati, a ja sam osjetila ranu koja je gorila. Svaki udah bi malo zatezao trbuh, […]